Evo Velisavljevićeve recenzije filma koji je po duhu, načinu snimanja i priči blizak razmišljanjima i ciljevima Satibara filma.
Pokušat ću biti pošten: poznajem ljude koji su pravili Tilva Roš i osjećam neki generacijski sentiment prema njima. Samim tim, prije zagrebačke premijere u kinu Europa, na 8. Zagreb film festivalu, imao sam pozitivnu predrasudu. Želeo sam da film uspije, jer sam ljude koji su ga stvarali viđao na studijama, gledao sam njihove studentske radove, znao sam kako razmišljaju, i zato sam navijao da film bude dobar i osvoji Zagreb. Osim toga, tema, filmski utjecaji i način snimanja koje je redatelj Nikola Ležaić opisivao u interjvuima bili su mi veoma bliski, i činilo mi se da je Tilva Roš nastao iz istih pobuda zbog kojih sam nekada hvalio Šejtanovog ratnika, da nosi istu takvu pankersku energiju. Tim više mi je bilo drago da čujem zagrebačke frendove i poznanike kako s velikim entuzijazmom očekuju film, da vidim prepunu kino-dvoranu i gotovo cijelu filmsku ekipu na bini.
I, kakav je Tilva Roš?
Neću lagati: opak je. Emotivan. Duhovit. Užasno političan, iako mu to nije bila osnovna namjera. U tri riječi: zajeban mali film.
Razne domaće uratke u kritikama sam hvalio iz raznih razloga: za neke sam mislio da su dobri, iako njihova poetika možda nije bila ono što inače volim na filmu; za neke da su vrijedni u kontekstu kinematografije, da su zanimljiva tendencija, iako sami po sebi nisu bili bogzna što. Ali Tilva Roš je pun pogodak: to je ono zbog čega volim da gledam domaće filmove.
Priča o dva skejtera iz Bora, provincijskog grada na istoku Srbije, Marku Todi (Marko Todorović) i Stefanu Stekiju (Stefan Đorđević), i djevojci Dunji (Dunja Kovačević) koja komplikuje stvari tokom jednog ljeta, kada iz Francuske dođe na raspust, može djelovati previše jednostavno, ali ona je pripovjedni zamajac koji višestruko koristi preglednosti naracije: neki od ključnih postupaka likova nezamislivi su bez tog okvira. Ono što Marko i Stefan rade – digitalnom kamericom snimaju maštovita samopovređivanja, buše obraze iglama, bespoštedno tuku jedan drugog kaišem, valjaju se goli po koprivi – inspirirano je američkim serijalom Jackass, ali u sklopu sa skejterskom supkulturom, ljubavnom pričom i društvenom situacijom u Boru, dobija mnogo dublja i zanimljivija potencijalna značenja: samopovređivanje, tjelesni bol, i humor koji se unosi u tu sado-mazohističku igrariju, u Jackassu predstavljaju bizarnu zabavu dokonih Amerikanaca, u Fincherovom Fight Clubu poprilično konstruiranu filozofsku potku, dok je u Tilva Rošu to ne samo lični čin otpora, način da se osjetiš živim kad si mlad i u Boru, već i vrhunsko zadovoljstvo, nihilistički čin kojim se od beslovjesne američke supkulture i dekadencije dolazi do politički znakovitog.
Skejteri, a naročito Marko Toda, prikazani su kao radnička djeca čiji roditelji prosvjeduju zbog propasti i privatizacije Rudarsko-topioničarskog basena Bor. Radnici se pokušavaju organizirati onako kako znaju, kako su naučili u socijalizmu, ili tijekom „demokratskih promjena“: štrajkovima, plakatima, blokadom grada... Njihova djeca, međutim, nemaju mnogo iluzija: oni su već u depresiji kapitalizma koju su naučili od američkih uzora, i svoj mali anarhistični kolektiv pokušavaju iskoristiti kao štit, kao prostor za druženje, osjećanje zajedništva, duh pobune i zadovoljštine. Međutim, ni taj kolektiv nije homogen: između Stefana i Marka postoje ne samo sukobi zbog Dunje, već i klasne razlike. Stefan dolazi iz bogatije kuće, bez problema upisuje fakultet, „dezertira“ iz provincije (vidimo ga kako čita „Designing Sound“, što znači da verovatno upisuje nekakav umjetnički, prestižni fakultet), dok je Marko iz tipične radničke obitelji (otac je radnik RTB-a, majka pokušava da se bavi multilevel marketingom), nezaposlen je, ne nastavlja školovanje... Izvanredna scena Todinog upoznavanja sa mentorom iz Biroa za nezaposlene koji mu objašnjava što je CV i čemu služi biro neprocjenjiva je i kao duhovit prikaz junakove zbunjenosti i kao dokument jedne sumanute situacije u vremenu konačnog prijelaza Srbije na eksploatatorsku praksu kapitalizma.
Da kolektiv bude dijalektičniji, u skejt-timu Kolos ima i individualista. U drugoj briljantnoj sceni, jedan od skejtera, mali Mekica (Nenad Stanisavljević), pijan, sažima svoju filozofiju: „Mene boli kurac, brate, i za tebe i za Kolos, brate, ja vozim skejt, znaš zašto vozim skejt, ne vozim za tebe i njega, brate, vozim skejt zato što volim da vozim skejt, a vi to ne razumete, kad neko radi ono što voli, ne razumete jer ste slepci“.
Upravo tako je snimljen Tilva Roš: ni za vječnost, ni za festivale, nego zato što neki ljudi vole snimati filmove. Tilva Roš je prijeko potrebna revitalizacija amaterskog duha, mala ali značajna izmjena proizvodnih odnosa unutar srpskog filmskog esnafa. Sam Ležaić je prije zagrebačke projekcije rekao da film posmatramo kao proizvod druženja a ne kao neki pretenciozan umjetnički poduhvat. Osim što se u samoj priči vidi duh zajedništva, on se može pročitati i u opisu nastanka filma, u radu sa naturščicima, u cinema verite stilu, preobražaju, bez zadrške, stvarnih života glumaca u filmske likove.
S jedne strane, takav pristup vuče na ljuti ljevičarski art-house. Ali nije. Ili bar nije do kraja. Tilva Roš ima, osim formalne radikalizacije/stilizacije i tematiziranja drušvenih trauma, još jednu zajedničku crtu sa drugim pripadnicima „novog srpskog filma“: žanrovsku osvešćenost. U njemu je sve ono što smo voljeli dok smo bili mladi: Miliusov Big Wednesday (Dan velikih valova, 1978) u priči o prijateljstvu i supkulturi, o kultu tijela i vremenu ljeta, Point Break (Zločin na talasima, 1991) Kathryn Bigelow u melodramskom trouglu, Lords of Dogtown (2005) Catherine Hardwick u radničkoj priči skejtera, i mitologizacija provincijskog prostora i odrastanja u njemu u maniru Novog Holivuda. Žanrovska osnova obogaćena je režijskom poetikom koja je karakteristična za indie film: vansantovski krupni planovi u kombinaciji sa dugim kadrovima, prikaz dijelova Bora u kojima obitavaju skejteri kao gotovo oniričnih mjesta, pomoću toplih boja i komponovanja kadrova od fabričkih dimnjaka i sceničnih pustih predjela oko tvornice (debitantski rad direktora fotografije Miloša Jaćimovića), dokumentaristički prilaz supkulturi, niskomimetična gluma, altmanovsko preplitanje dijaloga i zvukova (dizajnerski rad Danijela Miloševića, Ivana Uzelca, Nikole Medića i Jakova Munižabe), atmosferična muzika alternativnih bendova... U svemu tome, scena rasturanja supermarketa direktno iz Jovanovićevog Mlad i zdrav kao ruža i Radivojevićevih Buba u glavi. Prepoznatljiv žanr, indie stav, jugoslovensko naslijeđe. Ja to volim. Za mene je to dobitna kombinacija. A po reakcijama zagrebačke publike tijekom i nakon filma, po smijehu i ovacijama – rekao bih da nisam usamljen.
I kaj mi drugo preostaje osim da najtoplije preporučim Tilva Roš Nikole Ležaića? On je punk, yu wave, teorija bola, praznina tijela. Načuljite uši, otvorite oči. Uskoro će igrati u kinu pored vas. Nemojte ga propustiti.
No comments:
Post a Comment