Satibara Crew members Marina Gonzales (directing) and Siniša Dugonjić (cinematography) shot this music video for Lidija's song "Alone". Lidija Radmilac lives in Stockholm, has graduated music, plays the viola, and this is her first psychedelic ambient pop single. Enjoy!
Wednesday, October 19, 2011
Friday, October 7, 2011
FILMSKI FESTIVAL U KUTINICI
Kutinica, odmah pored Kutine, sponzor puta: INA Kutina i NH3 Crew, jesen 2011.
 |
| Domaće životinje prvo naslikane iz poštovanja, zatim poklane radi klanja |
Delegacija SATIBARA FILMA boravila je 1. i 2. oktobra u nezvaničnoj i prijateljskoj poseti Kutinici. Primereno AVNOJevskim načelima Statuta SATIBARE i dobrim tradicijama „jagnjećih brigada“, kulturnoumetnički program uključio je sledeće sadržaje:
 Ide, nastupa, ne boji se poraza, Kutina-Beograd, jagnjeća brigada |
1. oktobar (a koji je i Dan oslobođenja Čačka 1941. godine i njegovog uključenja u Užičku republiku) – prigodno pozdravno obraćanje predsednika SATIBARE druga Velisavljevića i domaćina druga Ognjena, filmski kviz, šaran, jagnje i u jagnjetu zec na ražnju marke Zepter, ajvar marke Velisavljević, štrudla s makom koju u Hrvatskoj zovu „gibanica“, rakija od imele koju u Hrvatskoj zovu „biska“ (a tako se zove i onaj tip iz Čačka po kom je RM Točak nazvao svoj ciklus od dvadeset dva instrumentala; šta se u Čačku zove „gibaničar“, u kraćem ekspozeu izložili su drugovi Velisavljević i Zlatić), špricer, posle više ni sam ne znam šta sam sve pio, jugoslovenska muzika svih boja i rasa, odavde se sećam tek po nečeg, kolo u pokušaju koje međutim niko nije znao da igra, gazanje bosim nogama po žaru (drugarica s primorja), gazali bi i drugi al su pičke (ja), vatanje po travi (oni), nadjebavanje o politici sa pijanim Dinamovcem koji se odnekud stvorio (mi), Zlatić ode prvi na spavanje jer se obeznanio još za dana, Siniša zaspo u kolima a bilo dovoljno kreveta za sve, Jelovac i udarna desetina iz Hrvatske dočekaše svitanje.
 |
| Priprema za gazanje bosim nogama po žaru (Drugarica s Primorja) |
 |
| Gazili bi i drugi... |
2. oktobar – Zlatić ustao poslednji, mamurluk i prehlada, ne pijem više, ladna janjetina i crni luk, ne pomaže, ladan špricer mamurluke leči (Siniša), odoše da šetaju po brdu stvarno nisu normalni, ovaj Velisavljević ne znam više de se gasi, dogodine svi u Guču, Jelovac i Ognjenov tata sa stotinu čuda namestiše tablicu na Jelovčevim kolima koja se nešto bila razglavila, Ognjenov tata Siniši poklonio Hajdukov upaljač, Ognjenova mama poklonila Kseniji one ukrasne tikve što ih u mom selu zovu „’ajduk“, grozničavo se pakujemo da nako uneređeni nešto ne zaboravimo, Ognjenova mama kaže da proverimo još jednom jer ako šta zaboravimo ne zna kako bi nam poslala: „Sad smo daleko“, reče tužno.
Povratak kraći od odlaska. Dok nas drug Jelovac razvozi kućama, zagledan u crvenu Rakovicu kažem kako bi smo baš mogli nazad u Hrvatsku.
„Sad smo blizu“, mislim se.
Za kulinarski deo programa bio zadužen drug Marko, kome se i ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujemo i želimo puno sreće i uspeha u životu i radu.
Nastaviće se...
Zapisničar: Ivan Zlatić
A evo malo i fotografija, dok je ekipa Satibare predstavnicima NH3 Kutina pokazivala dostojanstvo i tradicionalnu mirnoću naših naroda i narodnosti:
 |
| ...kolo u pokušaju, ni sam ne znam šta sam posle pio... |
 |
| ne pijem više |
 |
| ...jagnjetina i crni luk - ne pomaže... |
 |
| Add caption |
 |
| Dogodine svi u Guču |
 |
| Štrudla, koju u Hrvatskoj zovu gibanica |
 |
| ladan špricer mamurluke leči |
 |
| Hrvatski branitelj Đurđek, zadužen za kulinarski deo programa (pobio šarane maljem, ubio zeca strelom i napunio ga špekom i dunjom - PTSP je gadna bolest) |
 |
| ... sa stotinu čuda namestiše tablicu... |
Tuesday, September 20, 2011
Nije u metežu gospod – Siniša Jelovac (Pokret za slobodu, Beograd, 2011)
Napiso: Kristina Đuković, član Nadzornog odbora Satibare
ima i ovde: http://jebotenik.blogspot.com/2011/08/nije-u-metezu-gospod-sinisa-jelovac.html
„osvrni se
uzvišeni bože
malo je ovde
niže
teže
gledati gore
do nametnute
sreće“
Siniša Jelovac čiju je zbirku pesama, „Nije u metežu gospod“, nedavno objavio Pokret za slobodu, do sada je, kako stoji u priloženoj biografiji, objavljivao pesme u fanzinima i književnim časopisima, a ovo mu je druga zbirka poezije (prva, „Devet dana Ja“, izašla je 2001). Predvodio je teatarsku trupu Zemaljski bend Zagorelo o kom je 2006. snimljen dokumentarni film „Put do Visoke zemlje“. Jedan je od osnivača filmskog udruženja „Organizacija udruženog rada Satibara“ i radio je i kao novinar, a kao glumac se pojavljuje u nekoliko kratkih igranih filmova.
Budući da su svi stihovi u zbirci „Nije u metežu gospod“ ispisani malim slovom, bez interpunkcije (uostalom i rime), jasno je da je i reč bog ispisana malim slovom. Ovo, kao i šturost stihova koji kao da beleže samo nervne završetke Jelovčevih misli, doprinosi utisku da je po sredi transkripcija molitve. Sa jedne strane, između redova svake pesme, buja vapaj za Bogom, a sa druge kao da čuči neki ćata koji uredno transkribuje te molitve, gledajući da prištedi slova i znakove ne bi li telegram stao na ograničeni prostor i stigao na svoje odredište bez zaustavljanja od strane administracije, carinika, tetaka i ostalih graničnika.
Na ovoj liniji, Jelovčeva zbirka donosi ono što bi neko mogao nazvati defetizmom, budući da često, u većini pesama, ukazuje na prisustvo „šarenila bola“ i praznog hoda, ali, paradoksalno, iskrenost postavljenih pitanja otvara prozor i propušta vazduh u prostor naših života koji je vazda zaprašivan „vazduhom“ prezasićenim tobožnjim smislom i isto tako nabildovanom verom bilo da ona predstavlja čist razum ili samo nekakvu intuiciju. Pošten čovek se u takvom vazduhu guši, pa je ova zbirka pesama dovoljno oštar nož koji će proseći put, ako ne do boga, a ono do vazduha.
Knjiga je podeljena na dva nazovi poglavlja od kojih je prvi obraćanje bogu, zapravo poziv upućen na tu adresu, poziv na fer razgovor bez prenemaganja, prethodnog znanja i obaveze. Drugi deo bi se mogo okvalifikovati kao ljubavna poezija. „shvatam/ti postojiš/ti znaš/samo to/više nije/dovoljno shvatiti“, kaže pesnik i ovde se vidi očigledna, nepatvorena zagrcnutost pred velikim pitanjima. Umesto da gomila reči i molitve, Jelovac kao da svoj dah, stegnut pred svakodnevicom i onim plafonom sa kog kaplje smisao nikako ne puneći kofu, i baš svojim prisustvom plašeći i ugrožavajući svaki jutarnji korak ka autobusima što „ne prolaze pored granica/pored očaja“ , pretvara u stihove.
Neki od stihova deluju oslobađajuće zbog iskreno postavljenih pitanja koja se mogu čitati kao provokacija upućena bogu, a onda i svakome ko donosi i propoveda smisao i zančenje. Paradoksalno, stihovi poput ovih – iskrivi mi ruke/životnost polomi/učini šta jače/od puke slučajnosti/da možeš/da tvoriš/da siva reka/protiče ko pesma/zaboravi da veruješ/da tražiš/gospode/prstom pokaži/ko je u mraku –oslobađaju.
Formalno, sve pesme u zbirci su, kako i sam u jednom trenutku kaže pesnik, „nedaleko od pesme“. Ako je napor koji bi pesnik uložio u oblikovanje rima danas već težnja ka melodiji, ka snevanju i, samim tim, udaljavanju od života, najveći san nam može biti otrežnjenje i iskrenost, a to upravo donosi Jelovčeva pesmarica.
Moja omiljena pesma nalazi se pri sredini zbirke i, po mom mišljenju, najbolje sumira smisao naziva zbirke „Nije u metežu gospod“. Naime, postoji određena želja za odmorom, ali ne onim lezilebovićskim, mizantropskim, ciničnim odbacivanje svega, niti u vidu obećanog raja i mira. Postoji želja i potreba za povratkom iz svih konstruisanih mirova ka nekom u kom jednostavno prihvatamo to šta smo i s tim u skladu živimo. Upravo taj mir ja sam našla u stihovima koji kažu: „ne puštaj me unutra/ne dozvoli mi da/tražim oproštaj/gospode oslobodi put/poslednju rečenicu sahrani/napokon stvori zidove od reka/krv od kiša/smrt od snega/pošalji me nazad/do mene“
ima i ovde: http://jebotenik.blogspot.com/2011/08/nije-u-metezu-gospod-sinisa-jelovac.html
„osvrni se
uzvišeni bože
malo je ovde
niže
teže
gledati gore
do nametnute
sreće“
Siniša Jelovac čiju je zbirku pesama, „Nije u metežu gospod“, nedavno objavio Pokret za slobodu, do sada je, kako stoji u priloženoj biografiji, objavljivao pesme u fanzinima i književnim časopisima, a ovo mu je druga zbirka poezije (prva, „Devet dana Ja“, izašla je 2001). Predvodio je teatarsku trupu Zemaljski bend Zagorelo o kom je 2006. snimljen dokumentarni film „Put do Visoke zemlje“. Jedan je od osnivača filmskog udruženja „Organizacija udruženog rada Satibara“ i radio je i kao novinar, a kao glumac se pojavljuje u nekoliko kratkih igranih filmova.
Budući da su svi stihovi u zbirci „Nije u metežu gospod“ ispisani malim slovom, bez interpunkcije (uostalom i rime), jasno je da je i reč bog ispisana malim slovom. Ovo, kao i šturost stihova koji kao da beleže samo nervne završetke Jelovčevih misli, doprinosi utisku da je po sredi transkripcija molitve. Sa jedne strane, između redova svake pesme, buja vapaj za Bogom, a sa druge kao da čuči neki ćata koji uredno transkribuje te molitve, gledajući da prištedi slova i znakove ne bi li telegram stao na ograničeni prostor i stigao na svoje odredište bez zaustavljanja od strane administracije, carinika, tetaka i ostalih graničnika.
Na ovoj liniji, Jelovčeva zbirka donosi ono što bi neko mogao nazvati defetizmom, budući da često, u većini pesama, ukazuje na prisustvo „šarenila bola“ i praznog hoda, ali, paradoksalno, iskrenost postavljenih pitanja otvara prozor i propušta vazduh u prostor naših života koji je vazda zaprašivan „vazduhom“ prezasićenim tobožnjim smislom i isto tako nabildovanom verom bilo da ona predstavlja čist razum ili samo nekakvu intuiciju. Pošten čovek se u takvom vazduhu guši, pa je ova zbirka pesama dovoljno oštar nož koji će proseći put, ako ne do boga, a ono do vazduha.
Knjiga je podeljena na dva nazovi poglavlja od kojih je prvi obraćanje bogu, zapravo poziv upućen na tu adresu, poziv na fer razgovor bez prenemaganja, prethodnog znanja i obaveze. Drugi deo bi se mogo okvalifikovati kao ljubavna poezija. „shvatam/ti postojiš/ti znaš/samo to/više nije/dovoljno shvatiti“, kaže pesnik i ovde se vidi očigledna, nepatvorena zagrcnutost pred velikim pitanjima. Umesto da gomila reči i molitve, Jelovac kao da svoj dah, stegnut pred svakodnevicom i onim plafonom sa kog kaplje smisao nikako ne puneći kofu, i baš svojim prisustvom plašeći i ugrožavajući svaki jutarnji korak ka autobusima što „ne prolaze pored granica/pored očaja“ , pretvara u stihove.
Neki od stihova deluju oslobađajuće zbog iskreno postavljenih pitanja koja se mogu čitati kao provokacija upućena bogu, a onda i svakome ko donosi i propoveda smisao i zančenje. Paradoksalno, stihovi poput ovih – iskrivi mi ruke/životnost polomi/učini šta jače/od puke slučajnosti/da možeš/da tvoriš/da siva reka/protiče ko pesma/zaboravi da veruješ/da tražiš/gospode/prstom pokaži/ko je u mraku –oslobađaju.
Formalno, sve pesme u zbirci su, kako i sam u jednom trenutku kaže pesnik, „nedaleko od pesme“. Ako je napor koji bi pesnik uložio u oblikovanje rima danas već težnja ka melodiji, ka snevanju i, samim tim, udaljavanju od života, najveći san nam može biti otrežnjenje i iskrenost, a to upravo donosi Jelovčeva pesmarica.
Moja omiljena pesma nalazi se pri sredini zbirke i, po mom mišljenju, najbolje sumira smisao naziva zbirke „Nije u metežu gospod“. Naime, postoji određena želja za odmorom, ali ne onim lezilebovićskim, mizantropskim, ciničnim odbacivanje svega, niti u vidu obećanog raja i mira. Postoji želja i potreba za povratkom iz svih konstruisanih mirova ka nekom u kom jednostavno prihvatamo to šta smo i s tim u skladu živimo. Upravo taj mir ja sam našla u stihovima koji kažu: „ne puštaj me unutra/ne dozvoli mi da/tražim oproštaj/gospode oslobodi put/poslednju rečenicu sahrani/napokon stvori zidove od reka/krv od kiša/smrt od snega/pošalji me nazad/do mene“
Wednesday, September 7, 2011
LAST CENTURY ZINESTERS
Predstavljamo vam film iste tematike kao i FANZINI SA MARSA Siniše Dugonjića, ali fokusiranog na Brazil... Uživajte...
IF NOBODY DOES, WE DO!
Search, type, cut, paste, layout, copy, assemble, fold, distribute. This may seem very simple when you have around a computer with internet connection and a printer.
However, until the mid-1990s to accomplish this task was necessary to have some contacts, typewriter, pencil, crayon, scissors, glue, money, stapler, time and a lot of willpower. The networks were formed via letter and the process was very slow, but not so little energy.
Such was the life of the Last Century Zinesters that did everything - to circumvent the laws - to move a piece of information. Simply because they are tired of all that was standardized, there were just watching and swallowing everything in sight: they were there and did.
The Project
"Last Century Zinesters" emerged in 2010 with the aim of bridging the gap of not having any Brazilian audiovisual documentary talking exclusively about fanzines produced by these lands.
One feature of the project is to have the same aims and objectives of fanzines, or totally "do it yourself", without necessarily avail themselves of a "world standard" quality, nonprofit, and especially with a lot of collaboration.
In the period from April to November 2010 were recorded 21 interviews for me and another redorded by Patricia Amitrano.
The first part of the documentary was focused on the contacts via letter (which was a solid social network analog) in fanzines flyers that advertised all over the world, craft assembly, and the shenanigans to get the zines to circulate.
And to tell this story get any better who lived intensely the art of making zines: the zinesters!
The stories are so similar, it was possible to follow a sequence like a single speech. What actually is it.
Although it was not the intention, it was inevitable nostalgic leave a taste in the statements, after all, the 1980s and 1990s were the most exciting in the production of fanzines: never have so many titles were released. There were times that here in this documentary, is told with great emotion by some of his characters.
"Last Century Zinesters - Chapter 1: The difficulty to put the block on the street and social network analogue”, a documentary conceived, coordinated and directed by MÁRCIO SNO
Cameras MÁRCIO SNO and PATRICIA AMITRANO
Recording Assistant CALVIN KONNO
Edition MÁRCIO SNO
Soundtrack POINDEXTER and DIEGO MAX
Sao Paulo, Brazil - 2011 - Digital - Color - Widescreem Duration 34'49
Original title: "Fanzineiros do Século Passado – Capítulo 1: As dificuldades para botar o bloco na rua e a rede social analógica"
MÁRCIO SNO
In the 1990s he edited the fanzines Aaah!!, Don’t Worry!, Ejaculação Precoce, Lady Die! (all about the underground culture generally) and Pleasure (erotic), collaborated on several fanzines fanzines and participation in collective fanzines (Bodega, Medonho!, Os Mardito etc.).. In the same period did illustrations for numerous bands and fanzines (flyers, demo tapes, CDs, shirts, covers, logos, etc.)..
As from 2000 coordinated several workshops of fanzines, and publish the fanzine Arreia! and in 2007 launched the booklet Fanzines de Papel, the result of a research paper, addressing the historical context of fanzines and tips on how to produce its. This material is a reference for research in communication.
He is currently an pedagogical leader in a NGOs and assistant editor of Portal Rock Press.
Contacts: marciosno@gmail.com
IF NOBODY DOES, WE DO!
Search, type, cut, paste, layout, copy, assemble, fold, distribute. This may seem very simple when you have around a computer with internet connection and a printer.
However, until the mid-1990s to accomplish this task was necessary to have some contacts, typewriter, pencil, crayon, scissors, glue, money, stapler, time and a lot of willpower. The networks were formed via letter and the process was very slow, but not so little energy.
Such was the life of the Last Century Zinesters that did everything - to circumvent the laws - to move a piece of information. Simply because they are tired of all that was standardized, there were just watching and swallowing everything in sight: they were there and did.
The Project
"Last Century Zinesters" emerged in 2010 with the aim of bridging the gap of not having any Brazilian audiovisual documentary talking exclusively about fanzines produced by these lands.
One feature of the project is to have the same aims and objectives of fanzines, or totally "do it yourself", without necessarily avail themselves of a "world standard" quality, nonprofit, and especially with a lot of collaboration.
In the period from April to November 2010 were recorded 21 interviews for me and another redorded by Patricia Amitrano.
The first part of the documentary was focused on the contacts via letter (which was a solid social network analog) in fanzines flyers that advertised all over the world, craft assembly, and the shenanigans to get the zines to circulate.
And to tell this story get any better who lived intensely the art of making zines: the zinesters!
The stories are so similar, it was possible to follow a sequence like a single speech. What actually is it.
Although it was not the intention, it was inevitable nostalgic leave a taste in the statements, after all, the 1980s and 1990s were the most exciting in the production of fanzines: never have so many titles were released. There were times that here in this documentary, is told with great emotion by some of his characters.
"Last Century Zinesters - Chapter 1: The difficulty to put the block on the street and social network analogue”, a documentary conceived, coordinated and directed by MÁRCIO SNO
Cameras MÁRCIO SNO and PATRICIA AMITRANO
Recording Assistant CALVIN KONNO
Edition MÁRCIO SNO
Soundtrack POINDEXTER and DIEGO MAX
Sao Paulo, Brazil - 2011 - Digital - Color - Widescreem Duration 34'49
Original title: "Fanzineiros do Século Passado – Capítulo 1: As dificuldades para botar o bloco na rua e a rede social analógica"
MÁRCIO SNO
In the 1990s he edited the fanzines Aaah!!, Don’t Worry!, Ejaculação Precoce, Lady Die! (all about the underground culture generally) and Pleasure (erotic), collaborated on several fanzines fanzines and participation in collective fanzines (Bodega, Medonho!, Os Mardito etc.).. In the same period did illustrations for numerous bands and fanzines (flyers, demo tapes, CDs, shirts, covers, logos, etc.)..
As from 2000 coordinated several workshops of fanzines, and publish the fanzine Arreia! and in 2007 launched the booklet Fanzines de Papel, the result of a research paper, addressing the historical context of fanzines and tips on how to produce its. This material is a reference for research in communication.
He is currently an pedagogical leader in a NGOs and assistant editor of Portal Rock Press.
Contacts: marciosno@gmail.com
Last Century Zinesters - Chapter 1 from Márcio Sno on Vimeo.
Friday, September 2, 2011
VOLATILE WORKS COLLECTIVE
Sinoć smo u klubu Gavez na beogradskoj Adi Ciganliji predstavili bratski kolektiv Volatile Works iz Montreala, što je u Kvebeku, a Kvebek je još uvek u Kanadi, pa je red i da na blogu predstavimo rad ove nama vrlo bliske i slične filmske družine s kojom volimo jesti, piti i francuski govoriti.
Volatile Works is a five member film and new media art collective in Montreal, Quebec established in 2003. They produce works in diverse mediums, genres, and styles, with an emphasis on do-it-yourself forms of production. Their works have appeared in over 150 film and new media art festivals in over 50 countries. The collective organizes regular short film screenings, and has collaborated with other collectives and musicians on community-based screenings, workshops in activist video, 16 mm & Super-8 projections, and music videos.
http://www.volatileworks.org/
"Unlike some collective experiments where communitarism swallows all individuality, Volatile Works is composed of five very strong and distinct signatures, from Witcaky's experimental films that cross avant-garde accents with surrealism, to DeGiglio-Bellemare's B-movie and horror film explorations seasoned with agitprop perspectives, to Pomgrenade's anti-militarism and politically engaged cinema."
-- Domique Dugas, La Revue de la Cinémathèque Québécoise (Sept-Dec. 2007)
You can read some stuff on Volatile Works on http://www.montrealmirror.com/2007/010407/nm17.html
Volatile Works is a five member film and new media art collective in Montreal, Quebec established in 2003. They produce works in diverse mediums, genres, and styles, with an emphasis on do-it-yourself forms of production. Their works have appeared in over 150 film and new media art festivals in over 50 countries. The collective organizes regular short film screenings, and has collaborated with other collectives and musicians on community-based screenings, workshops in activist video, 16 mm & Super-8 projections, and music videos.
http://www.volatileworks.org/
"Unlike some collective experiments where communitarism swallows all individuality, Volatile Works is composed of five very strong and distinct signatures, from Witcaky's experimental films that cross avant-garde accents with surrealism, to DeGiglio-Bellemare's B-movie and horror film explorations seasoned with agitprop perspectives, to Pomgrenade's anti-militarism and politically engaged cinema."
-- Domique Dugas, La Revue de la Cinémathèque Québécoise (Sept-Dec. 2007)
You can read some stuff on Volatile Works on http://www.montrealmirror.com/2007/010407/nm17.html
Subscribe to:
Posts (Atom)